Još u osnovnoj školi velika mi je želja bila proći na državno natjecanje, no to mi se činilo gotovo pa nemogućim, neostvarivim. Prošavši ove godine na dva takva natjecanja, iz Hrvatskog jezika i Biologije, dokazao sam sebi da zapravo ništa nije nemoguće. Možda zvučim štreberski, no doista je tako. Natjecanja kao takva su jako loše mjerilo znanja, mislim - uz znanje, ogromnu ulogu igra faktor sreće. Jednom kada shvatiš da znaš mnogo više nego što to možeš pokazati u ispitu i posljednje mjesto se čini kao prvo. Netko treba biti i zadnji, kažem ja. No, ono što me najviše očarava i privlači u vezi s natjecanjima jesu putovanja i upoznavanje ljudi sličnih sebi. Vidjeti nešto novo, neki novi kutak Lijepe Naše savršena je nagrada za trud i postignuće. Treba iskoristiti šansu i vidjeti što više! Najbolje je na ovakva putovanja otići samostalno, bez nekoga koga poznaješ (osim, naravno, mentora)-  'prisiljen' si tražiti društvo, nisi vezan za nekoga koga već ionako poznaješ. Upoznao sam mnogo ljudi ove godine, a svatko oduševljava na neki svoj način. Ima, dakako, i onih s kojima jednostavno ne možeš 'kliknuti'.

Svako od nas dolazi iz drugog kraja Hrvatske i sa sobom donosi neko obilježje toga kraja (npr. volim čuti kako ljudi pričaju na svom dijalektu ili mjesnom govoru). Natjecanje iz Biologije se ove godine održalo u Crikvenici, a iz Hrvatskog jezika u Zadru. Ne moraš ići daleko kako bi se zabavio, bitno je da je društvo dobro! Ima ljudi koji su se opredijelili za isti fakultet kao i ja te ću ih ponovo uskoro vidjeti. Poznanstva zlata vrijede! Oba su natjecanja bila jako dobro organizirana i škole domaćini su dale sve od sebe! Nije mala stvar, ipak, organizirati tako natjecanje. Program je bio odličan, interaktivan i opuštajući! No, nije bitno samo kako je bilo meni, već i mojim mentorima. Biologiju je vodila prof. Melita Lichental, a Hrvatski jezik prof. Danijela Peršić. Koliko je ovo iskustvo za mene, toliko je i za profesore! Na natjecanje dolazimo zajedno i zasluge su obostrane! Natjecanje je prilika da bolje upoznaš svog mentora, što mi je jako bitno. Vrlo cijenim obje profesorice i zahvalan sam na znanju koje su mi prenijele - koliko školskog, koliko životnog! Kvalitetnih razgovora s profesorom nikad dosta! Nadam se da je i njima bilo lijepo sa mnom koliko i meni s njima. 

I na kraju, sve ovo je jedinstveni, neponovljivi doživljaj kojeg ću se jednog dana rado sjetiti. Sve ovo oblikuje um i karakter, izgrađuje nas. Vrijeme je za nove pobjede. Savjetujem svima da se okušaju jer ne možeš ništa izgubiti, već samo dobiti! 

AUTOR: Dorian Loknar, 4.a